|
| |
Sadržaj teksta
Podrijetlo i sastavni dijelovi modela
|
Odakle model potiče? |
Dosadašnje
analize procesa proširenja pokazale su da je uvijek pet faktora igralo
veliku ulogu i da je tih pet faktora određivalo tijek i rezultate ovog
procesa. Ovu spoznaju mi ćemo iskoristiti i napraviti mali model koji će
nam pomoći da bolje razumijemo proces proširenja. |
|
Ugovorne osnove |
Jedan od prvih
faktora određenja predstavljaju tzv. ugovorne osnove, tj. pravila unutar
EU koja propisuju kako teče proces proširenja. Hoće li se odluka o
proširenju donositi jednoglasno ili je moguće donijeti većinsku
odluku i tko glasa u vezi s proširenjem, to su faktori koji
umnogome mogu utjecati na sam proces.
O tome kako izgledaju ove ugovorne osnove bit će više
riječi na
kraju ovog dijela.
Pogledajmo koji su to još faktori koji utječu na proces proširenja kako
bismo doznali i što su sastavni dijelovi modela. |
|
Jaz između proširenja i produbljenja |
Iako je od samog
početka u pravilima Ugovora bilo riječi o proširenju, ipak se ni
EEZ (EEC) ni EZ (EC), a ni Unija niti njene države-članice nisu po
svaku cijenu i kontinuirano zauzimale za proširenje kruga članica.
Najveću odgovornost za to snosi strah da više članica automatski
znači i više heterogenosti, a to bi u svakom slučaju otežalo
suradnju. Zbog toga se o zahtjevima za pristupanje uvijek
raspravljalo s aspekta u kolikoj mjeri bi novo proširenje imalo
negativne posljedice po produbljivanje procesa integracija. Ovaj
jaz između proširenja i produbljenja predstavlja sljedeći faktor
određenja u našem modelu.
Važno je
naglasiti - a to su pokazala i dosadašnja proširenja - da odluke o
primanju novih država-članica nikada do sada nisu uslijedile
samo na temelju puke prevage bilo proširenja bilo
produbljenja. Ono što je bilo odlučujuće prilikom donošenja
odluka bila su sljedeća tri faktora.
|
|
Posebni interesi sektora |
Prvi od ovih
faktora predstavljaju posebni interesi država-članica u
pojedinim područjima, dakle činjenica da bi neke grane privrede
država-članica mogle biti ugrožene proizvodima iz zemalja-kandidata za pristupanje koji bi na tržištu bili konkurentniji.
Sjetimo se agrarnog sektora i protivljenja Francuske prije
proširenja na jug.
|
|
Nacionalni interesi |
„Nacionalni“
interesi su sljedeći faktor, dakle činjenica da bi proširenje moglo
ugroziti mogućnosti pojedinih država-članica da utječu na odluke. To
se, na primjer, vidjelo u raspravama o raspodjeli i jačini glasova u
Vijeću, o čemu smo govorili u prethodnim Osnovnim
cjelinama.
|
|
Sposobnost odlučivanja sistema EU |
I posljednji
faktor su strahovi država-članica i svih ostalih aktera, kao što su
Komisija ili Europski parlament, da bi se proširenje moglo odraziti
na sposobnost donošenja odluka unutar sistema EU.
[Početak stranice] |
Faktori određenja procesa proširenja
Grafički pregled modela izgleda
ovako:
Ugovorne osnove
Prije početka korištenja modela
tijekom faze 1, koja obrađuje razdoblje između prijave Velike Britanije za
pristupanje Zajednici (1961) i tzv. EFTA-proširenja (proširenje u kojem su
pristupile Finska, Austrija i Švedska, 1995), pogledajmo još kratko ugovorne
osnove koje se tiču proširenja.
|
Rimski ugovori: Preambula i Član 237. |
Proširenje se
spominje na više mjesta već u Rimskim ugovorima. Pa je tako već
u Preambuli riječ o čvrstoj volji da se stvori osnova za užu suradnju europskih naroda. A drugi narodi Europe pozivaju
se da
svoje težnje usmjere prema ostvarenju tog cilja.
Osim toga, u
posebnom članu 237. reguliran je postupak pristupanja novih
članova. Po ovom pravilu svaka europska država može uložiti
zahtjev za prijem u članstvo. Vijeće kojem se predaje zahtjev,
nakon izloženog stava Komisije, mora odlučiti jednoglasno o
prijemu novih članica. Uvjeti primanja u članstvo
reguliraju se
ugovorom koji se sklapa između država-članica i države koja
ulaže zahtjev za primanje u članstvo. Ovaj ugovor podliježe
ratifikaciji svih država-članica, i to po postupku koji
je reguliran u matičnim državama.
[Početak stranice]
|
|
Nakon ZEA (SEA) Europski parlament mora
odobriti odluku |
Ovaj početni
položaj se nešto izmijenio prvom velikom revizijom Ugovora,
donošenjem Zajedničkih europskih akata prema kojima odluku o
pristupanju nove države-članice mora potvrditi i Europski
parlament.
|
|
Razvoj nakon Ugovora iz Maastrichta |
Ovo je pravilo
Ugovorom iz Maastrichta, konkretnije članom O. Ugovora
EU koji je
zamijenio član 237. Ugovora EU, preuzeto u pravo Unije. Pravilo
vrijedi i nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama, i to
po članu 49. Ugovora EU.
Mnogobrojne
novine u Ugovoru iz Nice, a posebno tzv. Protokol o proširenju
EU, reguliraju, prije svega, sastav tijela te većinu potrebnu za
donošenje odluka u Uniji koja ima 25 država-članica, odnosno
uskoro njih 27.
|
|
Grafički pregled ugovornih osnova |
U grafičkom
pregledu ugovorne osnove za proširenje EU izgledaju ovako:
 |
Sada imamo sve informacije i
potrebno znanje za analiziranje kompliciranog procesa proširenja. Počnimo
s kratkim pregledom faze 1, razdoblja između prvog postavljanja zahtjeva Velike
Britanije za primanje u članstvo (1961) do EFTA-proširenja (1995).
[Autor: Prof. Dr. Wolfgang Schumann]
[Početak
stranice]
|
