Nakon što su se obradila pitanja od zajedničkog interesa u smislu pridruživanja i financijske pomoći, odlukom Europskog vijeća sa zasjedanja u Kopenhagenu u lipnju 1993. godine sve se promijenilo. Tamo je zaključeno da se svim pridruženim državama srednje i istočne Europe otvori i mogućnost pristupanja Earopskoj zajednici ako one ispune određene uvjete, tzv. Kriterije iz Kopenhagena. Ovi uvjeti su bili, na primjer, stabilan institucionalni okvir na osnovama demokratskog društva i osiguranje ljudskih prava i prava manjina.
Drugi uvjet bio je funkcioniranje tržišne privrede.
Osim toga, od ovih država očekivalo se i da budu u mogućnosti preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU i da su spremne pratiti ciljeve političke, ekonomske i monetarne unije.

Na sljedećem dijagramu prikazan je razvoj događaja upravo do "Kriterijaiz Kopenhagena".

Nakon što su zemlje srednje i istočne Europe u vremenu od 1994. do 1996. godine postavile svoje zahtjeve za pristupanje Zajednici (Malta i Cipar su to učinili već 1990), Europsko vijeće je, onako kako je to predviđeno u Ugovorima, pozvalo Komisiju da objavi svoj stav u vezi s ovim zahtjevima. Cilj ovog stava bio je da se istraži i ispita situacija u svim zemljama koje su podnijele zahtjev i da se procijeni u kojoj mjeri će svaka od njih biti u mogućnosti preuzeti obaveze koje sa sobom donosi članstvo.

Pored mnogobrojnih preporuka Komisije u njenom izvještaju "Agenda 2000", koje su vrijedile u odnosu na sve države-kandidate, Europsko vijeće je u Bruxellesu krajem 1997. godine prihvatilo prijedlog da se sazovu bilateralne Konferencije vlada za otvaranje konkretnih pregovora o pristupanju najprije s onim državama koje su na putu ispunjavanja potrebnih preduvjeta vidno odmakle od drugih, naime s Estonijom, Poljskom, Slovenijom, Češkom, Mađarskom i Ciprom. Ovi pregovori bili su realizirani u okviru bilateralnih Konferencija vlada i počeli su u proljeće 1998. godine. Prvi "val" zemalja kandidata još je nazivan i "Luksemburška grupa".
U prosincu 1999. godine šefovi vlada i država na sastanku u Helsinkiju zaključili su da započnu pregovore i s drugim "valom" zemalja (Bugarska, Latvija, Litva, Malta, Rumunjska i Slovačka). Ova grupa zemalja je, zbog mjesta održavanja sastanka, nazvana "Helsinška grupa". 15. veljače 2000. i službeno su u Bruxellesu otvoreni pregovori s ovim zemljama.  

Sve ovo predstavljeno je na sljedećem dijagramu.

Komisija je u studenome 2000. godine objavila strateški dokument kao plan proširenja EU, koji je trebalo osigurati da će Unija krajem 2002. godine biti spremna na proširenje. Europsko vijeće je na sastanku u Nici, kada je ratificiran i Ugovor iz Nice (26.02.2001) kojim EU podliježe institucionalnim modifikacijama, odobrilo ovaj strateški dokument.
Zaključak sa sastanka Europskog vijeća u Laekenu u prosincu 2001. godine bio je da je proces proširenja nepovratan te je naglašena čvrsta namjera EU da se pregovori o pristupanju zaključe krajem 2002. godine.

Ono što je zanimljivo u odnosu na faktore određenja koje pratimo je da je i na ovom sastanku na vrhu odlučeno da se formira Konvencija za budućnost EU, čiji bi zadatak bio da za 2003. ili 2004. godinu pripremi Konferenciju vlada o Ustavu EU. Posebno zanimljivo je i to što su kandidati za pristupanje bili pozvani da rade unutar ove konvencije, ali pod uvjetom da nemaju pravo blokirati odluke i dogovore koji se donesu između država-članica.
Ako sve ovo promatramo u svjetlu različitih faktora određenja koje smo do sada identificirali, onda to izgleda ovako kao na donjem dijagramu. Tako smo se još jednom uvjerili u važnost faktora koji predstavlja jaz između proširenja i produbljenja!

[Početak stranice]