|
| |
Institucionalna struktura
drugog stupa: ZVSP i ESOP
|
Počeci: EPS |
Što se tiče razvoja drugog stupa,
dakle zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP/CFSP), već u
sklopu Osnovne cjeline 2 vidjeli smo da je potreba za boljim
slaganjem u vanjsko-političkim pitanjima rasla kako je rastao i
razvoj procesa integracija. Do prvog dogovora u ovom području došlo
je 1970. godine. Po tom dogovoru određena je institucionalna
razina za tzv. europsku političku suradnju (EPS).
Ono što je od
izuzetne važnosti za kontekst kojim se mi bavimo je činjenica da se
radilo o čistoj formi međudržavne suradnje koja je striktno bila
odvojena od Europske zajednice, s obzirom na to da su to neke
države-članice, a posebno Velika Britanija i Danska, izričito
tražile svojim
pretpostavkama suradnje unutar Europske zajednice koje su se
bazirale na međudržavnoj suradnji. Kao modus odlučivanja
vrijedilo
je donošenje jednoglasnih odluka, što nam je poznato iz
tradicionalnih međudržavnih kooperacija. Što se sadržaja tiče,
uglavnom se sve baziralo na razmjeni informacija i u pojedinim
slučajevima na usuglašavanju jedinstvene pozicije.
Sljedeći
bitan događaj za ovo područje bili su Zajednički europski akti (ZEA/SEA), koji su povezali Europsku zajednicu i europsku političku suradnju (EPS), te
Ugovor iz Maastrichta, uvođenjem ZVSP-a (CFSP),
zajednička vanjska i sigurnosna politika) kao drugog stupa u
strukturu EU. Pogledajmo sada institucionalnu konstrukciju ovog
drugog stupa. [Početak
stranice]
|
|
ZVSP (CFSP) u Ugovoru iz Maastrichta |
Dijagram nam pokazuje
izuzetan razvoj 20 godina nakon uvođenja EPS-a (europska
politička suradnja):
U ovaj razvoj se ubraja povezivanje s EZ-om, što se,
među ostalim, vidi po sudjelovanju Komisije, ali i po
činjenici da Politički komitet, jedan dio međudržavnog EPS-a, svoje prijedloge ne upućuje više
izravno
Vijeću ministara vanjskih poslova, nego Odboru stalnih
zastupnika koji je dio stupa Europske zajednice. Osim
toga, instrumenti djelovanja (desna strana dijagrama)
postali
su
mnogo širi, no bitno je napomenuti da je za korištenje
ovih instrumenata još potrebna jednoglasna odluka.
[Početak
stranice]
|
|
Determinante institucionalne
konstrukcije u ZVSP-u (CFSP) |
Ovo nas opet vodi do pitanja koje nas
prati tijekom cijelog Tematskog kompleksa - pitanja o
najvažnijim faktorima određenja procesa
integracija, što bi se ovdje moglo protumačiti
kao pitanje o determinantama vanjsko-političke
suradnje. I ovdje se u prvoj polovici 90-ih godina
daju primijetiti faktori koji su u velikoj mjeri i
od samog početka utjecali na daljnji razvoj
vanjsko-političke suradnje i procese u tom
području,
a to je različita pretpostavka država-članica
kad je u
pitanju nacionalni suverenitet. U uskoj vezi
s ovom pretpostavkom stoji forma vanjsko-političke
suradnje i vanjsko-politička orijentacija.
Ovaj faktor nije mogao spriječiti
utjecaj ostalih faktora kao što su promjene
klime u međunarodnim odnosima i izazovi koji
su stajali s tim u vezi ili sada već ne tako
novi faktor prakse zajedničke vanjske
politike. I ovi faktori su ostavili svoj
utjecaj na proces integracija.
Ipak, situacija u pojedinim
državama-članicama, njihova predodžba o tome
kako bi trebala izgledati suradnja unutar EU
i što znači nacionalni suverenitet, pobrinule su
se za to da se promjene događaju uvijek malim
koracima. Ovi faktori su pridonijeli tome da
su usvojena pravila uglavnom bila sama sebi
oprečna, da je stalno bilo problema tokom
njihovog provođenja i da su stalno podlijegali
novoj reviziji.
|
|
ZVSP (CFSP) u Ugovoru iz Amsterdama |
Ovo se pokazalo
i u odredbama koje se tiču ZVSP-a (CFSP) u Ugovoru iz Amsterdama koji je
na snagu stupio 1. svibnja 1999. godine. Postavljen je "visoki predstavnik ZCSP-a (CFSP)", Javier
Solana, čiji zadatak je bio da konačno da neko lice europskoj vanjskoj
politici, a dodijeljene su mu jedinice za strategijsko planiranje i
rano upozoravanje, čiji zadatak je bio da na vrijeme prepoznaju
relevantne razvoje na međunarodnoj razini i da na taj način promijene
karakter europske vanjske politike.
Donošenje odluka
je bilo olakšano time što suzdržanost od glasanja više nije mogla
spriječiti donošenje odluke, ali je prelazak na donošenje odluka
kvalificiranom većinom, zbog gore navedenog razloga, izostao. Ono što je
još bitno napomenuti je da su se, iako je ova tema desetljećima bila tabu u
vanjsko-političkoj suradnji država-članica, polako počela otvarati
i pitanja sigurnosne i obrambene politike. [Početak
stranice]
|
|
Razvoj ESOP-a |
Na opće se
čuđenje upravo ovaj sektor u godinama od 1998. do 2001. razvijao velikom
brzinom, i to neovisno o velikim revizijama Ugovora u Amsterdamu i Nici i doveo do europske sigurnosne i obrambene politike (ESOP), pa
je tako ZVSP dobio i vojnu podršku. Rasvjetljavanje svih detalja
ovog razvoja oduzelo bi nam mnogo vremena, a ne bi pridonijelo našem
osnovnom cilju - pregledu institucionalnih struktura 2. stupa EU i
pronalaženju razloga zašto institucionalna struktura izgleda upravo
tako.
|
|
ZVSP i ESOP nakon Ugovora iz Nice |
Nakon Ugovora iz Nice, institucionalna
struktura je izgledala onako kako to dijagram pokazuje.
[Početak
stranice]
|
|
PSK |
Politički
komitet EPS-a postao je nakon Ugovora iz Nice (Član 25)
Politički i sigurnosno-politički komitet (PSK). On se
bavi aspektima ZVSP-a i istovremeno djeluje kao "motor",
odnosno pokretačka snaga ZVSP-a i ESOP-a. PSK promatra i
analizira međunarodne događaje koji su relevantni za ZVSP i
ESOP (funkcija analiziranja) kako bi dao savjete Vijeću za
opće poslove (Vijeću ministara vanjskih poslova) i na osnovu
analiza dao preporuku za odluku o daljnjim političkim pravcima
(funkcija pripremanja odluka). Osim toga, PSK nadgleda
provedbu dogovorene funkcije (kontrola implementacije) i
predstavlja mjesto za razmjenu informacija između različitih
institucija koje djeluju unutar ZVSP-a i ESOP-a, uključujući
i NATO (funkcija razmjene informacija). Ugovorom iz Nice ova
je institucija dobila na značaju.
|
|
Odbor za civilne aspekte menadžmenta
konflikata |
Od lipnja 2000. godine unutar drugog stupa postoji još
jedna institucija - Odbor za civilne aspekte menadžmenta
konflikata. Ova institucija se bavi istraživanjem aspekata rane
prevencije konflikta i izrađuje planove za civilno rješavanje
konflikata. Svoje prijedloge ovaj Odbor upućuje PSK-u. U Odboru za
civilne aspekte menadžmenta konflikta zastupljeni su i članovi
Komisije pa se na taj način ostvaruje veza sa stupom Europske
zajednice u sklopu koje se istražuju potencijali mirnog, civilnog
rješavanja konflikata.
|
|
Nove vojne institucije |
Na kraju ćemo predstaviti još dvije nove vojne
institucije - Vojni odbor EU (VOEU/EUMC) i Vojni štab EU (VŠEU/EUMS).
[Početak
stranice]
|
|
Vojni odbor |
Vojni odbor je najviše vojno tijelo
Vijeća i vodi sve vojne aktivnosti. Ovaj odbor ima
savjetodavnu funkciju za PSK, a Vojnom štabu propisuje
pravce djelovanja. Sastavljen je od šefova generalštaba svih
država-članica, a predsjedavanje preuzima general s četiri
zvjezdice, tj. admiral kojeg Vijeće imenuje na
razdoblje od tri
godine.
|
|
Vojni štab |
Vojni štab
ima — slično kao PSK — funkciju analiziranja i planiranja u skladu sa
zadacima iz Petersberga. Ovaj štab se konkretno bavi ranim
upozoravanjem, procjenom položaja i strategijskim planiranjem. Da bi
učinkovito mogao ispuniti ove zadatke, Vojni štab je u stalnom kontaktu s
nacionalnim vojnim štabovima i NATO-om. Vojni štab ima status generalne
direkcije unutar sekretarijata Vijeća i zapošljava oko 100 osoba. |
|
Bilanca: Struktura institucija u drugom stupu EU |
Nakon
predstavljanja cijelog niza institucija koje su aktivne unutar drugog
stupa Unije i njihovih međusobnih kompleksnih veza, trebali
bismo se još jedanput podsjetiti što je naš cilj. Stalo nam je,
dakle, do toga da upoznamo institucionalnu strukturu EU u njenoj
posebnosti i taj jedinstveni sklop svih institucija u svim područjima, pa
tako i u drugom stupu Europske unije. I stalo nam je do toga da
objasnimo i shvatimo odakle je došla ova velika kompleksnost, koja ni suradnju među institucijama ne čini nimalo lakom, da bismo i na taj
način bolje razumjeli proces integracija.
S tim u vezi
možemo zaključiti da su ZVSP i ESOP zaista krenuli drukčijim
institucionalnim putem nego što je to bio slučaj sa institucijama u
prvom stupu EU koje karakterizira velika doza supranacionalnosti.
Sjetite se samo isprepletenih političkih područja, Komisije i Europskog
parlamenta, koji u tim područjima određuju politiku ili presuda Europskog
suda koje naprosto nameću supranacionalizaciju.
Sve ovo nismo
našli unutar drugog stupa EU. Iako se mora priznati da je od EPS-a do
Ugovora iz Nice bilo pomaka u smislu proširenja zadataka,
institucionaliziranja te institucionalne diferencijacije suradnje,
kvalitativni skok, kakav je u prvom stupu uvođenje zajedničke monetarne
politike, drugi stup ne poznaje. U ovom stupu u možemo promatrati
funkcioniranje jednih pored drugih elemenata međudržavne i
supranacionalne suradnje, iako elementi međudržavne suradnje dominiraju.
Važan pokazatelj ovoga je i činjenica da se unutar drugog stupa i dalje
odlučuje jednoglasno.
Razlog za to je
i više nego očigledan - radi se ovdje, naime, o domeni koja predstavlja
klasičnu domenu suvereniteta jedne države - vanjska politika. Ta
je činjenica, uz činjenicu da neke države-članice imaju duboko usađene
predodžbe o tome kako bi suradnja na EU-razini trebala izgledati, dovela do današnjeg institucionalnog okvira drugog stupa. To, doduše, nije
moglo spriječiti uvlačenje obrambene politike zbog nekih
funkcionalnih prisila, kao što su događaji u bivšoj Jugoslaviji,
uključujući i rat na Kosovu, ali je dovelo i do uvođenja institucionalno
kompliciranije i zahtjevnije forme o kojoj smo govorili u ovom dijelu
teksta. |
[Autor: Prof. Dr. Wolfgang
Schumann]
[Početak
stranice]
|
