Ovakvom dojmu nije se moguće oteti ni nakon provedenih najnovijih anketa koje pokazuju da većina građana Europske unije (61%) podržava osnovnu ideju Ustava. Anketa pod imenom "Eurobarometar", provedena u srpnju 2005. godine, pokazala je da i u Francuskoj (53%) i u Nizozemskoj (67%) većina građana pozitivno ocjenjuje članstvo u Europskoj uniji! S druge strane, građani su vrlo skeptični po pitanju daljnjeg proširenja, a posebno po pitanju ulaska Turske u Uniju.  

Da bih vam to sasvim konkretno objasnio, pokušat ću na primjeru jednog jako važnog elementa pokazati što znači otežavanje donošenja odluka i zaključaka. Pokušat ću vam dočarati ono o čemu se govori u procjeni koju ste prethodno pročitali. Na sljedećem dijagramu prikazani su najvažniji aspekti ovog problema.

Radi se, dakle, o institucionalnoj strukturi i pravilima odlučivanja koji uzrokuju tešku situaciju zbog koje su djelovanje i rad Unije te donošenje odluka izuzetno otežani. S druge strane, pregled povijesti EU pokazao nam je da je i jednoglasnim načinom donošenja odluka moguće zaobići blokade. Sjetite se samo projekta slobodnog tržišta i Zajedničkih europskih akta koji su, unatoč svim poteškoćama, nakon 20 godina stagnacije ipak jednoglasno (!) usvojeni. 

[Početak stranice]

Veći broj država-članica i pojačana heterogenost u ovom se specifičnom slučaju ne mogu ocijeniti pozitivno. Detaljnija analiza pokazuje da postoji pet glavnih linija konflikata, koje su ili novonastale ili su se konflikti po određenim pitanjima zaoštrili nakon proširenja.

Prva linija konflikta je konflikt između bogatih i siromašnih zemalja. Ta linija razdvajanja nije nova, već od sredine 80-ih godina ona predstavlja jedno od ključnih pitanja. No, tada su linije konflikata postojale između zemalja u kojima je vladalo prilično blagostanje, na primjer između Njemačke, i zemalja koje su po strukturi bile nešto siromašnije, kao što su Grčka, Portugal ili Španjolska. Ove su profitirale od strukturalnih i pristupnih fondova EU.
Međutim, proširenjem je ova linija konflikata postala mnogo oštrija i jasnija. Tako 10 zemalja koje su 1. svibnja 2004. godine pristupile EU zajedno u prosjeku imaju bruto društveni proizvod po glavi stanovnika koji jedva prelazi polovicu prosjeka BDP-a po glavi stanovnika u 15 država koje su i prije 1. svibnja 2004. godine bile članice EU. Uz ovo još valja naglasiti da, kada se usporede između sebe, postoji cijeli jedan niz razlika i među novim državama-članicama.

U cjelini gledano, EU25 mora se podijeliti u tri grupe: vodeća grupa kojoj pripada većina država-članica EU15; srednja grupa s najsiromašnijim zemljama EU15 (Grčka, Portugal i Španjolska) i najbogatijim zemljama koje su pristupile (Cipar, Slovenija, Malta, Češka i Mađarska) i konačno, treća grupa najsiromašnijih u koju, među ostalima, spadaju Poljska i tri baltičke države.

U ovakvoj konstelaciji stvari konflikte ne treba očekivati samo između grupe 1 na jednoj i grupa 2 i 3 na drugoj strani, već se mora računati i s jakim konfliktima između grupe 2 i grupe 3 kada bude bilo riječi o mehanizmima i kriterijima podjele financijske pomoći.
 

[Početak stranice]

 

Kao što vidite, radi se o potpuno drukčijoj, sasvim teškoj konstelaciji stvari nego što je to bio slučaj u godinama prije projekta slobodnog tržišta i Zajedničkih europskih akata. Ova tvrdnja postat će još očitija ako smo svjesni toga da na dijagramu nismo pokazali još jedan jako važan faktor - faktor utjecaja građana, koji su umnogome svojim vladama ograničili ionako mali prostor za manevriranje.

Nakon analiziranja ovog dijagrama zaista bismo se trebali plašiti za daljnji razvoj i budućnost EU. Ipak, ni ova slika nije potpuna i potrebne su joj neke dorade. Postoje, kao što nam je poznato iz pregleda povijesti razvoja integracija, i neki faktori koji stvari pokreću u pravcu zajedničkih rješenja. Pogledajmo sljedeći dijagram.

[Početak stranice]

To su prije svega mnogobrojni vanjski faktori koji će od Unije zahtijevati zajedničke odgovore na pitanja - ovih faktora bilo je i u prošlosti. 
Osim toga, tu su gotovi, važeći pravni akti koji se nalaze na oko 80.000 stranica zakonskih tekstova i koji sami po sebi znače da postoje uzročno-posljedične veze između određenih područja, iz čega su proizašle i funkcionalne prisile koje također upućuju u pravcu zajedničkog rješenja. 

 

I konačno, ne postoje samo države-članice i njihovi predstavnici u strukturi Unije i ne postoji samo Europsko vijeće na koje smo se ograničili u prethodnim dijagramima. Moramo obratiti pažnju i na supranacionalne institucije koje postoje i koje su, što smo vidjeli i iz dosadašnje analize razvoja procesa integracija, u prošlosti, po pravilu, iskorištavale vanjske faktore i izazove pred kojima je Unija stajala kako bi se nametnula supranacionalna rješenja i osiguralo daljnje postojanje EU.

Ipak, vjerojatnost da EU ovo učini zajedno sa svih 25, uskoro 27, država-članica je prilično mala. Ono što se čini više vjerojatnim je da će se posegnuti za fleksibilnim rješenjima u kojima ne moraju svi sudjelovati u jednakoj mjeri, kao što je bio slučaj sa schengenskim režimom ili s monetarnom unijom.
Osim toga, možda će u slučajevima donošenja odluka za koje je propisano usuglašavanje, odnosno jednoglasna odluka - kao što su, na primjer, reakcije na pristupanje ostalih zemalja EU - reakcije biti potpuno drugačije od očekivanih. Ovo ne bi smjelo imati utjecaja na pristupanje Bugarske i Rumunjske, ali će se vjerojatno ticati pristupanja Turske i balkanskih zemalja.