Europska unija

Ogromno proširenje područja djelovanja EZ-a

Dominantnost međudržavne suradnje iz 2. i 3. stupa

Ipak, nasuprot ovoj jako izraženoj supranacionalizaciji unutar stupa Evropske zajednice stoji dominantnost međudržavnih kooperacija iz druga dva stupa, kao i činjenica da u pojedinačnim područjima suradnje više ne sudjeluju sve države-članice kao što je to slučaj s postepenim integracijama. Da će ovo biti razlog za nove promjene Ugovora, koje će biti neophodno napraviti veoma brzo, naslutili su i sami autori Ugovora, te su to definirali u članu N, odlomak 2, u kojem se kaže da se 1996. godine mora sazvati nova Konferencija vlada kako bi se ispitale određene odredbe Ugovora.

Međubilanca

[početak stranice]

Pitanja

Zašto se razvila kooperacije koja je najprije bila odvojena po sektorima da bi kasnije postala sveobuhvatna?

Jedno od osnovnih pitanja koje se postavlja, koje se zapravo nameće, sigurno je kako je - unatoč svim, dijelom veoma masivnim otporima koje smo upoznali - uopće moglo doći do ovakvog razvoja od po sektorima odvojenih do sveobuhvatnih kooperacija. U EZUČ-u (ECSC) samo je jedan sektor bio zajednički obrađen - ugljen i čelik. U EEZ-u (EEC) je najprije postojalo nekoliko područja koja su zaista bila zajednički obrađena kao što su carinska politika i zajedničko tržište te zajednička vanjsko-trgovinska i agrarna politika. Sa Zajedničkim europskim aktima (ZEA/SEA) došlo je do značajnog proširenja zajedničkih područja djelovanja (politika zaštite okoliša, istraživačka i tehnološka politika). Od stupanja na snagu Ugovora o Uniji kooperacijom su obuhvaćena gotovo sva područja na ovaj ili onaj način.

Zašto je došlo do različitih formi suradnje u različitim političkim područjima?

Ovaj zaključak vodi nas do sljedećeg pitanja. Kako je zapravo kooperacija u ovim područjima organizirana na tako različite načine. Dakle, postoje područja, kao što je to posebno slučaj sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom (ZVSP/CFSP) ili sa suradnjom u području pravosuđa i unutarnje politike koja su od države-članice sasvim svjesno odvojile od Europske zajednice, područja u kojima se odlučuje jednoglasno i gdje još uvijek dominiraju tradicionalne forme međudržavne suradnje. Pa i unutar stupa Europske zajednice mogu se primijetiti mnogobrojne razlike među područjima politike, primjerice u odnosu na važeće procese odlučivanja (jednoglasno odlučivanje nasuprot odlučivanju kvalificiranom većinom ili između neznatnog, a u nekim slučajevima čak centralnog utjecaja na odluke Europskog parlamenta).

Apstraktnije rečeno, ono što upada u oči i traži objašnjenje je koegzistencija supranacionalnih i međudržavnih elemenata. Sjetite se Luksemburškog kompromisa, kojim je pojačana uloga država-članica i međudržavnih elemenata i istovremenog konstitucionaliziranja ugovora putem Europskog suda, što je, opet, vodilo supranacionalizaciji. Ili pomislite na upravo spomenute stupove Ugovora o Uniji, koji mogu predstavljati izvrstan primjer istovremenog postojanja supranacionalnih i međudržavnih elemenata.

Determinante

Naravno, u okviru ove međubilance, gdje nam nedostaje deset godina enormno brzog razvoja Europske unije - čime ćemo se baviti u sklopu Osnovne cjeline 3 - ne možemo sistematski govoriti o faktorima određenja procesa integracija. Ipak, tijekom našeg prolaska kroz četiri desetljeća razvoja povijesti Europske zajednice, odnosno Europske unije, neki faktori su postali prepoznatljivi, i to faktori koji su u svakom slučaju pridonijeli pronalaženju odgovora na gore postavljena pitanja. Dopustite mi da ukažem na samo dva takva primjera.

Spill-over

[početak stranice]

Različite pretpostavke država-članica o formi i načinu suradnje

Drugi primjer je pitanje o stvarnom i efektivnom djelovanju očigledno moguće koegzistencije supranacionalnih i međudržavnih elemenata u vanjskim odnosima, pri čemu je vanjska trgovinska politika kompetencija Zajednice supranacionalno organizirana, a nasuprot tome tradicionalna vanjska i sigurnosna politika bivaju smještene u međudržavne dogovore. Je li moguće da je ovdje od velikog značaja faktor s kojim se uvijek iznova susrećemo tijekom pregovora o promjenama Ugovora, naime različita predodžba država-članica o tome na koji način bi trebalo da bude strukturirana suradnja u svojoj osnovi? Sjetite se zemalja kao što su Velika Britanija ili Danska na jednoj, i Njemačka i Italija na drugoj strani i svih područja politike i pojedinačnih pitanja. Onda se zaista reagira po funkcionalnoj prisili - o kojoj smo upravo razgovarali - te se traži i najmanji zajednički nazivnik, pa se s vremenom gotovo prisilno dolazi do one sheme kooperacijskih formi i modusa odlučivanja, kakvi su nakon Ugovora iz Maastrichta ustanovljeni za novouređenu Europsku uniju. Nešto govori i u prilog tome da bi se kod ovog procesa zaista moglo raditi o sasvim karakterističnoj shemi procesa razvoja integracija.

Sažetak Osnovne cjeline 2

Toliko u ovom kratkoj međubilanci koja vam je, nadam se, pokazala kako može biti zanimljivo bavljenje razvojem procesa integracija. Zadatak ove međubilance je da uz ponudu nužnih informacija stoji u središtu sljedeće Osnovne cjeline (3), u tijeku koje ćemo se dublje baviti razdobljem od 1993. do 2005. godine, dakle od stupanja na snagu Ugovora iz Maastrichta. Na samom kraju pogledajte i shematski prikaz saznanja i zaključaka do kojih smo došli.