Europska unija

Put do EEZ-a (EEC)

Druga etapa obuhvaća razdoblje od stupanja na snagu Ugovora o EZUČ-u (ECSC) do osnivanja Europske ekonomske zajednice (EEZ/EEC). Nakon što 1954. godine nije uspjelo prihvaćanje planova za Europsku obrambenu zajednicu — a s tim u vezi i planova za Europsku političku zajednicu — dakle za supranacionalnu suradnju u jednom veoma osjetljivom području visoke politike, nametnulo se pitanje što sad. U ovakvoj situaciji vlade zemalja Beneluksa predložile su daljnje korake prema integraciji, koji su se, doduše, koncentrirali samo na ekonomsko područje.

1955: Konferencija u Mesini

Prijedloge vlada zemalja Beneluksa razmatrali su ministri vanjskih poslova zemalja-članica EZUČ-a sredinom 1955. godine na Konferenciji u Messini i veoma su pozitivno ocijenjeni. Predstavnici vlada zemalja-članica osnovali su odbor pod predsjedavanjem belgijskog ministra vanjskih poslova, Paul-Henrija Spaaka, koji je trebalo izraditi izvještaj. Na sjednice ovog odbora bila je pozvana i Velika Britanija, koja se već u studenome 1955. godine povukla iz pregovora jer u njihovom toku nije vidjela šanse za realiziranje svoje predodžbe slobodne trgovinske zone.

1956: Spaakov izvještaj

Spaakov izvještaj, koji je bio gotov u travnju 1956. godine, predstavljao je osnovu za pregovore koji su se dalje vodili te iste godine i tijekom kojih je moralo doći do pronalaženja obostranih interesa i njihova izjednačavanja, što dijelom nije uopće bilo lako, posebice kada se radi o interesima Savezne Republike Njemačke i Francuske.

1957: Potpisivanje Rimskih ugovora; osnivanje EEZ-a (EEC)

Elementi Ugovora o EEZ-u (EEC)
 

Težište: zajednička politika u određenim područjima

Najprije bih želio kratko navesti sadržaj Ugovora o EEZ-u (EEC), na koji se i želim ograničiti prateći ovu 60-godišnju povijest europskih integracija. U prvom planu je stajao cilj uređenja zajedničkog tržišta, dakle potpuna razgradnja trgovinskih granica između država-članica, čemu je nezaobilazno pripadala zajednička carina te zajednička trgovinska politika. Upravo time bavi se većina paragrafa ovog ugovora. Nasuprot tome, paragrafi koji su se ticali koordiniranja ekonomske i monetarne politike, te područja kao što su agrarna, prometna ili određeni aspekti socijalne politike ostali su u Ugovoru relativno uopćeni.

Ovaj put, dakle, kada se Ugovor usporedi s ustavom jednog nacionalnog političkog sistema, imamo sasvim drukčiju situaciju. Dok se u ustavima nacionalnih političkih sistema jedva nalazi nešto o politikama ili pojedinačnim područjima, u Ugovoru o EEZ-u (EEC) su upravo ove odredbe ključne.

Pregled elemenata Ugovora o EEZ-u (EEC)

Institucije

Naravno, i ovaj ugovor sadrži klasične ustavne odredbe, i to u onim dijelovima koji se tiču uređenja institucija za novu zajednicu i međusobnog odnosa organa. O tome, dakle, o institucijama bih ovdje samo kratko govorio, budući da ćemo se time detaljnije baviti u Osnovnoj cjelini 4.

Pomicanje nadležnosti u korist država-članica

Kao osnova za razrađivanje institucionalnog okvira poslužio je Ugovor o EZUČ-u, što se jasno vidi i iz preuzimanja naziva nekih institucija (Vijeće ministara, Skupština, Sud). Umjesto Visoke službe osnovana je Komisija čiji je zadatak bio da se aktivira kao inicijator zajedničke politike i njenog provođenja. Ta komisija još je imala i neke svoje kompetencije. Međutim, što se tiče odnosa između Komisije i Vijeća ministara, bilo je primjetno pomicanje kompetencija u odnosu na prijašnji Ugovor o EZUČ-u (ECSC), i to u korist Vijeća ministara, a samim tim i država-članica.

Bilanca 2. etape

U vezi s posebnim karakteristikama procesa integracija na kraju 2. etape možemo reći da su dojmovi iz rata, a samim tim i želja za osiguranjem mira, postali motiv koji se još samo provlačio na marginama ideje o osnivanju nove međunarodne organizacije, a u prvi plan su sve više izbijali interesi nacionalnih država. To se jasno vidi i na fenomenu pomicanja nadležnosti s Komisije na Vijeće ministara koje je predstavljalo nacionalne države u institucionalnoj strukturi novoosnovanog EEZ-a (EEC).