|
| |
Sadržaj teksta
Porijeklo i sastavni dijelovi modela
|
Odakle model potiče? |
Dosadašnje
analize procesa proširenja pokazale su da je uvijek pet faktora igralo
veliku ulogu i da je tih pet faktora određivalo tok i rezultate ovog
procesa. Ovo saznanje mi ćemo iskoristiti i napraviti mali model koji će
nam pomoći da bolje razumijemo proces proširenja. |
|
Ugovorne osnove |
Jedan od prvih
faktora određenja predstavljaju tzv. ugovorne osnove, tj. pravila unutar
EU-a koja propisuju kako teče proces proširenja. Da li će se o
proširenju odluka donositi jednoglasno ili je moguće donijeti većinsku
odluku i ko glasa u vezi sa proširenjem, to su faktori koji
u mnogome mogu da utiču na sam proces.
O tome kako izgledaju ove ugovorne osnove biće riječi više na
kraju ovog dijela.
Pogledajmo koji su to još faktori koji utiču na proces proširenja kako
bismo saznali i šta su sastavni dijelovi modela. |
|
Jaz između proširenja i produbljenja |
Iako je od samog
početka u pravilima Ugovora bilo riječi o proširenju, ipak se ni
EEZ (EEC) ni EZ (EC), a ni Unija niti njene države-članice nisu po
svaku cijenu i kontinuirano zalagale za proširenje kruga članica.
Najveću odgovornost za to snosi strah da više članica automatski
znači i više heterogenosti, a to bi u svakom slučaju otežalo
saradnju. Zbog toga se o zahtjevima za pristupanje uvijek
raspravljalo sa aspekta u kolikoj mjeri bi novo proširenje imalo
negativne posljedice po produbljivanje procesa integracija. Ovaj
jaz između proširenja i produbljenja predstavlja sljedeći faktor
određenja u našem modelu.
Važno je
naglasiti - a to su pokazala i dosadašnja proširenja - da odluke o
primanju novih država-članica nikada do sada nisu uslijedile
samo na osnovu puke prevage bilo proširenja bilo
produbljenja. Ono što je bilo odlučujuće prilikom donošenja
odluka bila su sljedeća tri faktora.
|
|
Posebni interesi sektora |
Prvi od ovih
faktora predstavljaju posebni interesi država-članica u
pojedinim oblastima, dakle činjenica da bi neke grane privrede
država-članica mogle biti ugrožene proizvodima iz zemalja-kandidata za pristupanje koji bi na tržištu bili konkurentniji.
Sjetimo se agrarnog sektora i protivljenja Francuske prije
proširenja na jug.
|
|
Nacionalni interesi |
„Nacionalni“
interesi su sljedeći faktor, dakle činjenica da bi proširenje moglo
ugroziti mogućnosti pojedinih država-članica da utiču na odluke. To
se, na primjer, vidjelo u raspravama o raspodjeli i jačini glasova u
Vijeću, o čemu smo govorili u prethodnim Osnovnim kursevima.
|
|
Sposobnost odlučivanja sistema EU-a |
I posljednji
faktor su strahovi država-članica i svih ostalih aktera, kao što su
Komisija ili Evropski parlament, da bi se proširenje moglo odraziti
na sposobnost donošenja odluka unutar sistema EU-a.
[Početak stranice] |
Faktori određenja procesa proširenja
Grafički pregled modela izgleda
ovako:
Ugovorne osnove
Prije početka korištenja modela
tokom faze 1, koja obrađuje period između prijave Velike Britanije za
pristupanje Zajednici (1961) i tzv. EFTA-proširenja (proširenje u kojem su
pristupile Finska, Austrija i Švedska, 1995), pogledajmo još kratko ugovorne
osnove koje se tiču proširenja.
|
Rimski ugovori: Preambula i Član 237. |
Proširenje se
spominje na više mjesta već u Rimskim ugovorima. Pa je tako već
u Preambuli riječ o čvrstoj volji da se stvori osnova za užu saradnju evropskih naroda. A drugi narodi Evrope se pozivaju da
svoje težnje usmjere ka ostvarenju tog cilja.
Pored toga, u
posebnom članu 237. regulisan je postupak pristupanja novih
članova. Po ovom pravilu svaka evropska država može uložiti
zahtjev za prijem u članstvo. Vijeće kojem se predaje zahtjev,
nakon izloženog stava Komisije, mora odlučiti jednoglasno o
prijemu novih članica. Uslovi primanja u članstvo regulišu se
ugovorom koji se sklapa između država-članica i države koja
ulaže zahtjev za prijem u članstvo. Ovaj ugovor podliježe
ratifikaciji od strane svih država-članica i to po postupku koji
je reguliran u matičnim državama.
[Početak stranice]
|
|
Nakon ZEA (SEA) Evropski parlament mora
odobriti odluku |
Ovaj početni
položaj se nešto izmijenio prvom velikom revizijom Ugovora,
donošenjem Zajedničkih evropskih akata po kojima odluku o
pristupanju nove države-članice mora da potvrdi i Evropski
parlament.
|
|
Razvoj nakon Mastrihškog ugovora |
Ovo je pravilo Mastrihškim ugovorom, konkretnije članom O. Ugovora
EU-a koji je
zamijenio član 237. Ugovora EU-a, preuzeto u pravo Unije. Pravilo
važi i nakon stupanja na snagu Amsterdamskog ugovora i to
po članu 49. Ugovora EU-a.
Mnogobrojne
novine u Ugovoru iz Nice, a posebno tzv. Protokol o proširenju
EU-a, regulišu, prije svega, sastav organa te većinu potrebnu za
donošenje odluka u Uniji koja ima 25 država-članica, odnosno
uskoro njih 27.
|
|
Grafički pregled ugovornih osnova |
U grafičkom
pregledu ugovorne osnove za proširenje EU-a izgledaju ovako:
 |
Sada imamo sve informacije i
potrebno znanje za analiziranje komplikovanog procesa proširenja. Počnimo
sa kratkim pregledom faze 1, perioda između prvog postavljanja zahtjeva Velike
Britanije za prijem u članstvo (1961) do EFTA-proširenja (1995).
[Autor: Prof. Dr. Wolfgang Schumann]
[Početak
stranice]
|
