Nakon što su se obradila pitanja od zajedničkog interesa u smislu pridruživanja i financijske pomoći, odlukom Evropskog vijeća sa zasjedanja u Kopenhagenu u junu 1993. godine sve se promijenilo. Tamo je zaključeno da se svim pridruženim državama srednje i istočne Evrope otvori i mogućnost pristupanja Evropskoj zajednici ukoliko one ispune određene uslove, tzv. "Kopenhagenske kriterije". Ovi uslovi su bili, na primjer, stabilan institucionalni okvir na osnovama demokratskog društva i osiguranje ljudskih prava i prava manjina.
Drugi uslov bio je funkcioniranje tržišne privrede.
Osim toga, od ovih država se očekivalo i da budu u mogućnosti preuzeti cjelokupno zakonodavstvo EU-a i da su spremne pratiti ciljeve političke, ekonomske i monetarne unije.

Na sljedećem dijagramu prikazan je razvoj događaja upravo do "Kopenhagenskih kriterija".

Nakon što su zemlje srednje i istočne Evrope u periodu od 1994. do 1996. godine postavile svoje zahtjeve za pristupanje Zajednici (Malta i Kipar su to učinili već 1990), Evropsko vijeće je, onako kako je to predviđeno u Ugovorima, pozvalo Komisiju da objavi svoj stav u vezi sa ovim zahtjevima. Cilj ovog stava bio je da se istraži i ispita situacija u svim zemljama koje su podnijele zahtjev i da se procijeni u kojoj mjeri će svaka od njih biti u mogućnosti da preuzme obaveze koje sa sobom donosi članstvo.

Pored mnogobrojnih preporuka Komisije u njenom izvještaju "Agenda 2000", koje su važile u odnosu na sve države-kandidate, Evropsko vijeće je u Briselu krajem 1997. godine prihvatilo prijedlog da se sazovu bilateralne Konferencije vlada za otvaranje konkretnih pregovora o pristupanju najprije sa onim državama koje su na putu ispunjavanja potrebnih preduslova vidno odmakle od drugih, naime sa Estonijom, Poljskom, Slovenijom, Češkom, Mađarskom i Kiprom. Ovi pregovori bili su realizirani u okviru bilateralnih Konferencija vlada i počeli su u proljeće 1998. godine. Prvi "val" zemalja kandidata još je nazivan i "Luksemburška grupa".
U decembru 1999. godine šefovi vlada i država na sastanku u Helsinkiju zaključili su da započnu pregovore i sa drugim "valom" zemalja (Bugarska, Latvija, Litvanija, Malta, Rumunija i Slovačka). Ova grupa zemalja je, zbog mjesta održavanja sastanka, nazvana "Helsinška grupa". 15. februara 2000. i zvanično su u Briselu otvoreni pregovori sa ovim zemljama.  

Sve ovo predstavljeno je na sljedećem dijagramu.

Komisija je u novembru 2000. godine objavila strategijski dokument kao plan proširenja EU-a, koji je trebalo da osigura da će Unija krajem 2002. godine biti spremna na proširenje. Evropsko vijeće je na sastanku u Nici, kada je ratificiran i Ugovor iz Nice (26.02.2001) kojim EU podliježe institucionalnim modifikacijama, odobrilo ovaj strategijski dokument.
Zaključak sa sastanka Evropskog vijeća u von Laeken-u u decembru 2001. godine bio je da je proces proširenja nepovratan, te je naglašena čvrsta namjera EU-a da se pregovori o pristupanju zaključe krajem 2002. godine.

Ono što je interesantno u odnosu na faktore određenja koje pratimo je da je i na ovom sastanku na vrhu odlučeno da se obrazuje jedan Konvent za budućnost EU-a, čiji zadatak bi bio da za 2003. ili 2004. godinu pripremi Konferenciju vlada o Ustavu EU-a. Posebno interesantno je i to što su kandidati za pristupanje bili pozvani da rade unutar ovog Konventa, ali pod uslovom da nemaju pravo da blokiraju odluke i dogovore koji se donesu između država-članica.
Ako sve ovo posmatramo u svjetlu različitih faktora određenja koje smo do sada identificirali, onda to izgleda ovako kao na donjem dijagramu. Tako smo se još jednom uvjerili u važnost faktora koji predstavlja jaz između proširenja i produbljenja!

[Početak stranice]