|
| |
Institucionalna struktura
drugog stuba: ZVSP i ESOP
|
Počeci: EPS |
Što se tiče razvoja drugog stuba,
dakle zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP/CFSP), već u
okviru Osnovnog kursa 2 vidjeli smo da je potreba za boljim
slaganjem u vanjsko-političkim pitanjima rasla kako je rastao i
razvoj procesa integracija. Do prvog dogovora u ovoj oblasti došlo
je 1970. godine. Po tom dogovoru određen je institucionalni nivo za
tzv. evropsku političku saradnju (EPS).
On što je od
izuzetne važnosti za kontekst kojim se mi bavimo je činjenica da se
radilo o čistoj formi međudržavne suradnje koja je striktno bila
odvojena od Evropske zajednice, s obzirom na to da su to neke
države-članice, a posebno Velika Britanija i Danska, izričito
tražile svojim
pretpostavkama saradnje unutar Evropske zajednice koje su se
bazirale na međudržavnoj saradnji. Kao modus odlučivanja važilo
je donošenje jednoglasnih odluka, što nam je poznato iz
tradicionalnih međudržavnih kooperacija. Što se sadržaja tiče,
uglavnom se sve baziralo na razmjeni informacija i u pojedinim
slučajevima na usaglašavanju jedinstvene pozicije.
Slijedeći
bitan događaj za ovu oblast bili su Zajednički evropski akti (ZEA/SEA), koji su povezali Evropsku zajednicu i evropsku političku
saradnju (EPS) te Mastrihški ugovor, uvođenjem ZVSP-a (CFSP),
zajednička vanjska i sigurnosna politika) kao drugog stuba u
strukturu EU-a. Pogledajmo sada institucionalnu konstrukciju ovog
drugog stuba. [Početak
stranice]
|
|
ZVSP (CFSP) u Mastrihškom ugovoru |
Dijagram nam pokazuje
izuzetan razvoj 20 godina nakon uvođenja EPS-a (evropska
politička saradnja):
U ovaj razvoj se ubraja povezivanje sa EZ-om, što se,
između ostalog, vidi po učešću Komisije, ali i po
činjenici da Politički komitet, jedan dio međudržavnog EPS-a, svoje prijedloge ne upućuje više direktno
Vijeću ministara vanjskih poslova, nego Odboru stalnih
zastupnika koji je dio stuba Evropske zajednice. Osim
toga, instrumenti djelovanja (desna strana dijagrama)
su postali mnogo širi, no bitno je napomenuti da je za
korištenje ovih instrumenata još uvijek potrebna
jednoglasna odluka.
[Početak
stranice]
|
|
Determinante institucionalne
konstrukcije u ZVSP-u (CFSP) |
Ovo nas opet vodi do pitanja koje nas
prati tokom cijelog Tematskog kompleksa - pitanja o
najvažnijim faktorima određenja procesa
integracija, što bi se ovdje moglo protumačiti
kao pitanje o determinantama vanjsko-političke
saradnje. I ovdje se u prvoj polovici 90-tih godina
daju primijetiti faktori koji su u velikoj mjeri i
od samog početka uticali na dalji razvoj
vanjsko-političke saradnje i procese u toj oblasti,
a to je različita pretpostavka država-članica
kad je u
pitanju nacionalni suverenitet. U uskoj vezi
sa ovom pretpostavkom stoji forma vanjsko-političke
saradnje i vanjsko-politička orijentacija.
Ovaj faktor nije mogao spriječiti
uticaj ostalih faktora kao što su promjene
klime u međunarodnim odnosima i izazovi koji
su stajali s tim u vezi ili sada već ne tako
novi faktor prakse zajedničke vanjske
politike. I ovi faktori su ostavili svoj
uticaj na proces integracija.
Ipak, situacija u pojedinim
državama-članicama, njihova predstava o tome
kako bi trebalo da izgleda suradnja unutar EU-a
i šta znači nacionalni suverenitet, pobrinule su
se za to da se promjene dešavaju uvijek malim
koracima. Ovi faktori su doprinijeli tome da
su usvojena pravila uglavnom bila sama sebi
oprečna, da je stalno bilo problema tokom
njihovog provođenja i da su stalno podlijegali
novoj reviziji.
|
|
ZVSP (CFSP) u Amsterdamskom ugovoru |
Ovo se pokazalo
i u odredbama koje se tiču ZVSP-a (CFSP) u Amsterdamskom ugovoru koji je
na snagu stupio 1. maja 1999. godine. Postavljen je "Visoki predstavnik
ZCSP-a (CFSP)", Havijer Solana (Javier
Solana), čiji zadatak je bio da konačno da neko lice evropskoj vanjskoj
politici, a dodijeljene su mu jedinice za strategijsko planiranje i
rano upozoravanje, čiji zadatak je bio da na vrijeme prepoznaju
relevantne razvoje na međunarodnom nivou i da na taj način promijene
karakter evropske vanjske politike.
Donošenje odluka
je bilo olakšano time što suzdržanost od glasanja više nije mogla
spriječiti donošenje odluke, ali je prelazak na donošenje odluka
kvalificiranom većinom, zbog gore navedenog razloga, izostao. Ono što je
još bitno napomenuti je da, iako je ova tema decenijama bila tabu u
vanjsko-političkoj saradnji država-članica, polako su se počela otvarati
i pitanja sigurnosne i odbrambene politike. [Početak
stranice] |
|
Razvoj ESOP-a |
Na opće se
čuđenje upravo ovaj sektor u godinama od 1998. do 2001. razvijao velikom
brzinom i to neovisno o velikim revizijama Ugovora u Amsterdamu i Nici i doveo do evropske sigurnosne i odbrambene politike (ESOP), pa
je tako ZVSP dobio i vojnu podršku. Rasvjetljavanje svih detalja
ovog razvoja oduzelo bi nam mnogo vremena, a ne bi doprinijelo našem
osnovnom cilju - pregledu institucionalnih struktura 2. stuba EU-a i
pronalaženju razloga zašto institucionalna struktura izgleda upravo
tako.
|
|
ZVSP i ESOP nakon Ugovora iz Nice |
Nakon Ugovora iz Nice, institucionalna
struktura je izgledala onako kako to dijagram pokazuje.
[Početak
stranice] |
|
PSK |
Politički
komitet EPS-a postao je nakon Ugovora iz Nice (Član 25)
Politički i sigurnosno-politički komitet (PSK). On se
bavi aspektima ZVSP-a i istovremeno djeluje kao "motor",
odnosno pokretačka snaga ZVSP-a i ESOP-a. PSK posmatra i
analizira međunarodne događaje koji su relevantni za ZVSP i
ESOP (funkcija analiziranja) kako bi dao savjete Vijeću za
opće poslove (Vijeću ministara vanjskih poslova) i na osnovu
analiza dao preporuku za odluku o daljim političkim pravcima
(funkcija pripremanja odluka). Pored toga, PSK nadgleda
sprovođenje dogovorene funkcije (kontrola implementacije) i
predstavlja mjesto za razmjenu informacija između različitih
institucija koje djeluju unutar ZVSP-a i ESOP-a, uključujući
i NATO (funkcija razmjene informacija). Ugovorom iz Nice ova
je institucija dobila na značaju.
|
|
Odbor za civilne aspekte menadžmenta
konflikata |
Od juna 2000. godine unutar drugog stuba postoji još
jedna institucija - Odbor za civilne aspekte menadžmenta
konflikata. Ova institucija se bavi istraživanjem aspekata rane
prevencije konflikta i izrađuje planove za civilno rješavanje
konflikata. Svoje prijedloge ovaj Odbor upućuje PSK-u. U Odboru za
civilne aspekte menadžmenta konflikta zastupljeni su i članovi
Komisije, pa se na taj način ostvaruje veza sa stubom Evropske
zajednice u okviru koje se istražuju potencijali mirnog, civilnog
rješavanja konflikata.
|
|
Nove vojne institucije |
Na kraju ćemo predstaviti još dvije nove vojne
institucije - Vojni odbor EU-a (VOEU/EUMC) i Vojni štab EU-a (VŠEU/EUMS).
[Početak
stranice] |
|
Vojni odbor |
Vojni odbor je najviše vojno tijelo
Vijeća i vodi sve vojne aktivnosti. Ovaj odbor ima
savjetodavnu funkciju za PSK, a Vojnom štabu propisuje
pravce djelovanja. Sastavljen je od šefova generalštaba svih
država-članica, a predsjedavanje preuzima general sa četiri
zvjezdice, tj. admiral kojeg Vijeće imenuje na period od tri
godine.
|
|
Vojni štab |
Vojni štab
ima — slično kao PSK — funkciju analiziranja i planiranja u skladu sa
zadacima iz Petersberga. Ovaj Štab se konkretno bavi ranim
upozoravanjem, procjenom položaja i strategijskim planiranjem. Da bi
efikasno mogao ispuniti ove zadatke, Vojni štab je u stalnom kontaktu sa
nacionalnim vojnim štabovima i NATO-om. Vojni štab ima status generalne
direkcije unutar sekretarijata Vijeća i zapošljava oko 100 osoba. |
|
Bilans: Struktura institucija u drugom stubu EU-a |
Nakon
predstavljanja cijelog niza institucija koje su aktivne unutar drugog
stuba Unije i njihovih međusobnih kompleksnih veza, trebali
bismo još jedanput da se posjetimo šta je naš cilj. Stalo nam je ,
dakle, do toga da upoznamo institucionalnu strukturu EU-a u njenoj
posebnosti i taj jedinstveni sklop svih institucija u svim oblastima, pa
tako i u drugom stubu Evropske unije. I stalo nam je do toga da
objasnimo i shvatimo odakle je došla ova velika kompleksnost, koja ni
saradnju među institucijama ne čini nimalo lakom, da bismo i na taj
način bolje razumjeli proces integracija.
S tim u vezi
možemo zaključiti da su ZVSP i ESOP zaista krenuli drugačijim
institucionalnim putem nego što je to bio slučaj sa institucijama u
prvom stubu EU-a koje karakteriše velika doza supranacionalnosti.
Sjetite se samo isprepletenih političkih oblasti, Komisije i Evropskog
parlamenta koji u tim oblastima određuju politiku ili presuda Evropskog
suda koje naprosto nameću supranacionalizaciju.
Sve ovo nismo
našli unutar drugog stuba EU-a. Iako se mora priznati da je od EPS-a do
Ugovora iz Nice bilo pomaka u smislu proširenja zadataka,
institucionaliziranja, te institucionalne diferencijacije saradnje,
kvalitativni skok, kakav je u prvom stubu uvođenje zajedničke monetarne
politike, drugi stub ne poznaje. U ovom stubu u možemo posmatrati
funkcioniranje jednih pored drugih elemenata međudržavne i
supranacionalne saradnje, mada elementi međudržavne saradnje dominiraju.
Važan pokazatelj ovoga je i činjenica da se unutar drugog stuba i dalje
odlučuje jednoglasno.
Razlog za to je
i više nego očigledan - radi se ovdje, naime, o domeni koja predstavlja
klasičnu domenu suvereniteta jedne države - vanjska politika. Ta
je činjenica, uz činjenicu da neke države-članice imaju duboko usađene
predstave o tome kako bi saradnja na EU-nivou trebalo da izgleda, dovela do današnjeg institucionalnog okvira drugog stuba. To, doduše, nije
moglo spriječiti uvlačenje odbrambene politike usljed nekih
funkcionalnih prisila, kao što su događaji u bivšoj Jugoslaviji
uključujući i rat na Kosovu, ali je dovelo i do uvođenja institucionalno komplikovanije i zahtjevnije forme o kojoj smo govorili u ovom dijelu
teksta. |
[Autor: Prof. Dr. Wolfgang
Schumann]
[Početak
stranice]
|
