Ovakvom utisku se nije moguće oteti ni nakon sprovedenih najnovijih anketa koje pokazuju da većina građana Evropske unije (61%) podržava osnovnu ideju Ustava. Anketa pod imenom "Eurobarometar" sprovedena u julu 2005. godine pokazala je da i u Francuskoj (53%) i u Holandiji (67%) većina građana pozitivno ocjenjuje članstvo u Evropskoj uniji! Sa druge strane, građani su vrlo skeptični po pitanju daljeg proširenja, a posebno po pitanju ulaska Turske u Uniju.  

Da bih Vam to sasvim konkretno objasnio, pokušaću na primjeru jednog jako važnog elementa pokazati šta znači otežavanje donošenja odluka i zaključaka. Pokušaću Vam dočarati ono o čemu se govori u procjeni koju ste prethodno pročitali. Na sljedećem dijagramu prikazani su najvažniji aspekti ovog problema.

Radi se, dakle, o institucionalnoj strukturi i pravilima odlučivanja koji prouzrokuju tešku situaciju zbog koje su djelovanje i rad Unije, te donošenje odluka izuzetno otežani. S druge strane, pregled historije EU-a nam je pokazao da je i jednoglasnim načinom donošenja odluka moguće zaobići blokade. Sjetite se samo projekta slobodnog tržišta i Zajedničkih evropskih akta koji su, uprkos svim poteškoćama, nakon 20 godina stagnacije ipak jednoglasno (!) usvojeni. 

[Početak stranice]

Veći broj država-članica i pojačana heterogenost u ovom se specifičnom slučaju se ne mogu ocijeniti pozitivno. Detaljnija analiza pokazuje da postoji pet glavnih linija konflikata, koje su ili novonastale ili su se konflikti po određenim pitanjima zaoštrili nakon proširenja.

Prva linija konflikta je konflikt između bogatih i siromašnih zemalja. Ova linija razdvajanja nije nova, već od sredine 80-tih godina ona predstavlja jedno od ključnih pitanja. No, tada su linije konflikata postojale između zemalja u kojima je vladalo prilično blagostanje, na primjer između Njemačke i zemalja koje su po strukturi bile nešto siromašnije kao što su Grčka, Portugal ili Španija. Ove su profitirale od strukturalnih i kohezionih fondova EU-a.
Međutim, proširenjem je ova linija konflikata postala mnogo oštrija i jasnija. Tako 10 zemalja koje su 1. maja 2004. godine pristupile EU-u zajedno u prosjeku imaju bruto socijalni produkt po glavi stanovnika koji jedva prelazi polovicu prosjeka bruto socijalnog produkta po glavi stanovnika u 15 država koje su i prije 1. maja 2004. godine bile članice EU-a. Uz ovo još valja naglasiti da, kada se uporede između sebe, postoji cijeli jedan niz razlika i među novim državama-članicama.

U cjelini gledano, EU25 mora se podijeliti u tri grupe: vodeća grupa kojoj pripada većina država-članica EU15; srednja grupa sa najsiromašnijim zemljama EU15 (Grčka, Portugal i Španija) i najbogatijim zemljama koje su pristupile (Kipar, Slovenija, Malta, Češka i Mađarska) i konačno, treća grupa najsiromašnijih u koju, između ostalih, spadaju Poljska i tri baltičke države.

U ovakvoj konstelaciji stvari konflikte ne treba očekivati samo između grupe 1 na jednoj i grupa 2 i 3 na drugoj strani, već se mora računati i sa jakim konfliktima između grupe 2 i grupe 3 kada bude bilo riječi o mehanizmima i kriterijima podjele financijske pomoći.
 

[Početak stranice]

 

Kao što vidite, radi se o potpuno drugačijoj, sasvim teškoj konstelaciji stvari nego što je to bio slučaj u godinama prije projekta slobodnog tržišta i Zajedničkih evropskih akata. Ova trvrdnja postaće još očitija ako smo svjesni toga da na dijagramu nismo pokazali još jedan jako važan faktor - faktor uticaja građana, koji su u mnogome svojim vladama ograničili ionako mali prostor za manevrisanje.

Nakon analiziranja ovog dijagrama zaista bismo se trebali plašiti za dalji razvoj i budućnost EU-a. Ipak, ni ova slika nije potpuna i potrebne su joj neke dorade. Postoje, kao što nam je poznato iz pregleda historije razvoja integracija, i neki faktori koji stvari pokreću u pravcu zajedničkih rješenja. Pogledajmo sljedeći dijagram.

[Početak stranice]

To su prije svega mnogobrojni vanjski faktori koji će od Unije zahtijevati zajedničke odgovore na pitanja - ovih faktora bilo je i u prošlosti. 
Pored toga, tu su gotovi, važeći pravni akti koji se nalaze na oko 80.000 stranica zakonskih tekstova i koji sami po sebi znače da postoje uzročno-posljedične veze između određenih oblasti, iz čega su proizašle i funkcionalne prisile koje također upućuju u pravcu zajedničkog rješenja. 

 

I konačno, ne postoje samo države-članice i njihovi predstavnici u strukturi Unije i ne postoji samo Evropsko vijeće na koje smo se ograničili u prethodnim dijagramima. Moramo obratiti pažnju i na supranacionalne institucije koje postoje i koje su, što smo vidjeli i iz dosadašnje analize razvoja procesa integracija, u prošlosti, po pravilu, iskorištavale vanjske faktore i izazove pred kojima je Unija stajala kako bi se nametnula supranacionalna rješenja i osiguralo dalje postojanje EU-a.

Ipak, vjerovatnoća da EU ovo uradi zajedno sa svih 25, uskoro 27, država-članica je prilično mala. Ono što se čini više vjerovatnim je da će se posegnuti za fleksibilnim rješenjima u kojima ne moraju svi da sudjeluju u jednakoj mjeri, kao što je bio slučaj sa šengenskim režimom ili sa monetarnom unijom.
Osim toga, možda će u slučajevima donošenja odluka za koje je propisano usaglašavanje, odnosno jednoglasna odluka - kao što su, na primjer, reakcije na pristupanje ostalih zemalja EU-u - reakcije biti potpuno drugačije od očekivanih. Ovo ne bi smjelo imati uticaja na pristupanje Bugarske i Rumunije, ali će se vjerovatno ticati pristupanja Turske i balkanskih zemalja.