|
| |
Analiza procesa integracija
(II) - Etapa 7
Od Konventa do procesa
ratifikacije Ustava
|
Konvent kao nova metoda za izradu revizije Ugovora |
Ono što je interesantno u ovom ponovljenom pokušaju da se
postojeći problemi riješe prije nego što dođe do proširenja
Unije i prihvatanja novih članica je poseban način na koji
su se pokušali riješiti ovi problemi. Naime, došlo je do
sazivanja Konventa koji je trebalo da radi na razradi nacrta
Ustava. Kako nam je poznato iz dosadašnje analize procesa
integracija, revizije Ugovora su do sada uvijek pripremale
vlade država-članica, a sada je po prvi put to trebalo da se
uradi u nešto širem okviru koji bi uključivao kako aktere na briselskom nivou tako i nivo država-članica. Pojedinosti su
prikazane u sljedećem dijagramu.
Iza toga je stajala
ideja da se na neki način spriječe blokade
do kojih je dolazilo prilikom konferencija vlada, jer je svaka
od država-članica zastupala svoje nacionalne
interese. To je ideja koja se pokazala dobrom već i
prilikom izrade Evropske povelje o osnovnim pravima
i slobodama.
S obzirom na ciljeve koji su formulirani u tzv.
Izjavi iz Laeken-a o budućnosti Evropske unije, a u
kojoj se kaže da se izuzetna pažnja mora posvetiti
demokratizaciji Evropske unije, smanjenju
birokratskog aparata i približavanju Unije
građanima te pojednostavljivanju prava Evropske
unije, činilo se opravdanim i neophodnim da se
provede šira, javna diskusija o reviziji Ugovora.
Osim toga, u godinama nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrich-a
pokazalo se da su građani sve manje i manje spremni
da jednostavno bez pogovora prihvate politiku EU-a i
da su željeli više mjesta za sopstveno učešće u
kreiranju te politike.
[Početak stranice]
|
|
Rad Konventa |
Konvent se prvi put sastao 1. marta 2002. godine pod
predsjedavanjem bivšeg francuskog predsjednika Žiskara
Destena (Giscard
D'Estaing). Sastav Konventa su pored predsjednika činila još dva
potpredsjednika, 15 zastupnika šefova država i vlada
(jedan predstavnik za svaku državu-članicu), 30 članova
nacionalnih parlamenata (po dva predstavnika za svaku
državu-članicu), 16 članova Evropskog parlamenta i 2
predstavnika Komisije. Pored navedenih, na sjednicama
ovog tijela mogli su sudjelovati i posmatrači i to tri
predstavnika Odbora za ekonomska i socijalna pitanja,
tri predstavnika evropskih socijalnih partnera, šest
predstavnika Odbora za regije i Evropski opunomoćenik
građana.
Povezivanje rada Konventa i organa odlučivanja EU-a
uslijedilo je tako što je predsjednik Konventa na svakom
zasjedanju Evropskog vijeća podnosio usmeni izvještaj o
radu i prenosio te objašnjavao reakcije šefova vlada i
država predstavnicima u Konventu.. |
|
2002-2003: Zasjedanje Konventa
Kraj 2003:
Konferencija vlada |
Konvent je u
ovom sastavu zasjedao od 28. februara do 20. juna 2003. godine i
u tom periodu izradio nacrt evropskog Ustava.
4. oktobra 2003. godina pod talijanskim predsjedavanjem započela
je Konferencija vlada, čiji zadatak je bio da raspravlja o ovom
nacrtu Ustava i da ga usvoji do Konferencije na vrhu koja se
održala 13. decembra 2003. godine u Briselu. Usprkos velikim
nadanjima, do dogovora nije došlo i to, prije svega, zbog velikih
razlika u pretpostavkama o tome kako bi trebalo da izgleda
sastav Komisije i kakva bi trebalo da bude raspodjela glasova u
Vijeću prilikom donošenja odluka kvalificiranom većinom. Vjerovatno ćete se sjetiti žustrih rasprava između Španije i
Poljske s jedne i drugih zemalja, a posebno Njemačke i Francuske
s druge strane. O čemu se tu tačno radilo? Pokušaću Vam to
kratko rasvijetliti uz pomoć dijagrama koji Vam je poznat iz
analize 6. etape. |
|
Nacionalni
interesi kao glavni faktor određenja |
Kliknite na ovaj
link
i otvoriće se novi prozorčić. Pogledajte dijagram, a nakon toga opet
zatvorite prozorčić da biste se vratili na ovu stranicu.
Radilo se o
neravnoteži između malog broja stanovnika i velikog broja glasova kojeg
se Španija i Poljska nisu htjele odreći. Što se tiče pitanja vezanih za
Komisiju, nesuglasice su postojale oko toga koje države-članice i u kojem
vremenskom periodu će moći delegirati komesare u Komisiju kada tamo bude
manje mjesta od broja država-članica Unije.
[Početak stranice]
Radilo se i radi se o veoma značajnom faktoru određenja o kojem
ćemo govoriti i u okviru Osnovnog kursa 5 - o nacionalnim interesima.
Jaka je bila želja da se u strukturama EU-a zadrži što više uticaja,
tj. strah da se uticaj ne izgubi. To je, u svakom slučaju, faktor koji se
uvijek negativno odražava kada postoje funkcionalni razlozi da se pokuša
naći supranacionalno rješenje, što je naravno povezano sa prenošenjem
nadležnosti država-članica na Uniju. Ukoliko države-članice nisu spremne
da to učine, dolazi do problema. |
|
Oktobar
2004: Potpisivanje Ustavnog ugovora |
Početkom
januara pod irskim predsjedavanjem obnovljen je pokušaj da
se pregovori uspješno završe do juna 2004. godine. Samo radi
podsjećanja: za 1. maj 2004. godine bilo je planirano
pristupanje deset novih država-članica Evropskoj uniji, a
najvažniji pravni akt Unije još nije bio gotov.
Nakon veoma teških rasprava, ipak je 18. juna 2004. godine
postignut dogovor. Svečano potpisivanje Ustava od strane
šefova vlada i država te ministara vanjskih poslova desilo
se u oktobru 2004. godine u istoj sali u kojoj je 50 godina
ranije potpisan Ugovor o EEZ-u (EEC). Na donjoj slici je
svečano potpisivanje Ustavnog ugovora.
Kandidati za sljedeći krug proširenja - Bugarska, Rumunija i
Turska - potpisali su samo zaključni akt, a Hrvatska je
sudjelovala kao posmatrač, s obzirom na to da nije
učestvovala u izradi Ustava.
[Početak stranice] |
|
Novembar
2004: Stupanje u službu Barrosove komisije |
Nakon toga
se desilo i nešto zakašnjelo stupanje u službu Barossove
komisije u novembru 2004. godine. Stupanjem u službu ove
Komisije na snagu su stupila i nova institucionalna pravila
Unije predviđena za EU sa 25, odnosno Evropsku uniju sa 27
članica. Ova pravila predviđaju, između ostalog, promjenu
raspodjele glasova u Vijeću i činjenicu da je svaka
država-članica mogla postaviti samo jednog komesara. |
|
Proces ratifikacije Ustavnog ugovora |
U novembru
2004. godine započeo je i proces usvajanja Ustava od strane 25
država-članica. Ovaj proces se u većini država odvijao u
parlamentarnom postupku, ali je u nekim državama za to bio
predviđen i referendum. Već sredinom novembra 2004. led je
probila Litvanija (parlament), potom su slijedile Mađarska
(parlament, 20. decembra 2004), Slovenija (parlament,
01.02.2005), Italija (parlament, 06.05.2005), Grčka (parlament, 19.04.2005), Slovačka (parlament, 11.05.2005), Španija – prva zemlja u kojoj se održao referendum – (76,73 %
za; 17,24% protiv; učešće na izborima =
42,32%; potvrda rezultata referenduma od strane parlamenta 19.05.2005)
i Austrija (parlament, 25.05.2005) te Njemačka (parlament,
27.05.2005).
Nakon toga uslijedila su dva ogromna udara na projekt evropskog
Ustava koji su se pobrinuli za to da se Ustav, u formi u kakvoj
sada postoji, više ne može sprovesti u praksu. Referendum u
Francuskoj na kojem je Ustav sasvim jasno odbijen sa
54,87% (protiv) i 45,13% (za) uz veoma dobro učešće na referendumu od
69,74%. I samo nekoliko dana nakon toga održan je referendum u Holandiji
na kojem je čak 61,8% glasača glasalo protiv, a samo 38,2% bilo za
evropski Ustav. Poraz je još veći ako se ima na umu da se radi o
dvije države koje su bile osnivači EEZ-a (EEC)!
Time su birači sasvim jasno rekli svojim vladama "stop", što
Evropskoj uniji nije dozvolilo da nastavi sa planiranim dnevnim
redom. Na referendumu u Luksemburgu 10. jula 2005. izrečeno je
sasvim jasno "da" Evropskoj uniji, no to u ovakvoj situaciji
nije ništa moglo promijeniti.
Sada
sebi moramo postaviti dva pitanja - jedno je koji su razlozi
protivljanja, a drugo je kakve će posljedice ona imati. U
sljedećem tekstu pod naslovom "Etapa 8" pokušaćemo pronaći
odgovore na ova pitanja. |
[Autor: Prof. Dr. Wolfgang Schumann]
|
