|
Teme
za Konferenciju vlada 2000. godine |
Zaključak o sazivanju nove
konferencije vlada donesen je već u junu 1999. godine, tačno jedan mjesec nakon stupanja na snagu Amsterdamskog
ugovora i to povodom zasjedanja Evropskog vijeća u Kelnu.
Dinamika razvoja EU-a još jedanput se ubrzala. Ova
konferencija je, po zaključcima šefova država i vlada, trebalo
da bude sazvana u 2000. godini i da se bavi pitanjima koja
Amsterdamski ugovor nije uspio riješiti, a to bi konkretno značilo:
 | veličina i sastav Komisije; |
| ravnoteža glasova u Vijeću; |
| mogućnost proširenja oblasti o
kojima se odlučuje sa kvalificiranom većinom i
|
| dalja pitanja o promjenama
Ugovora koja proizlaze iz tzv. "left-overs" ili iz provedbe
Amsterdamskog ugovora u praksi.
|
| Tome se
sredinom godine dodala još jedna tematska cjelina,
pojačana suradnja, odnosno mogućnost postepenih integracija. |
|
|
Kontekst
Konferencije vlada |
Koji su bili
rezultati Ugovora iz Nice, koji su to najvažniji faktori
određenja ovog Ugovora i kakve je promjene on donio sa sobom, o
tome ćemo nešto detaljnije govoriti jer je Ugovor iz Nice i
dalje važeća pravna osnova EU-a.
Kao što se
može vidjeti iz
Osnovnog
kursa 5,
pregovori na Konferenciji vlada vođeni su sa sviješću o tekućoj
rundi pregovora i znajući da će se Uniji uskoro pridružiti nove
države-članice. Tako je dvanaest država-članica pregovaralo s
ciljem da se dogovore institucionalne promjene koje će omogućiti
funkcioniranje Uniji koja će uskoro imati skoro dvostruki broj
država-članica. Pregovori su se uglavnom fokusirali na pet gore
navedenih tačaka. |
|
Odredbe Ugovora iz Nice
Sastav Komisije |
Što se tiče veličine i sastava
Komisije, Ugovor predviđa da svaka država-članica od 2005. godine
postavi samo po jednog člana Komisije. Ugovor predviđa da će,
kada Unija bude imala 27 država-članica (pristupanjem Bugarske i Rumunije), broj članova Komisije biti ograničen (broj članova
Komisije ne smije prelaziti 27). Da bi se osigurala
jednakopravnost svih država-članica, tada će biti uveden princip
rotacije.
[Početak stranice] |
|
Raspodjela glasova u Vijeću i kvalificirana većina |
Što se tiče dva veoma usko
povezana pitanja, dakle pitanja o raspodjeli glasova u
Vijeću i proširenja oblasti u kojima se odluke donose
kvalificiranom većinom, predviđeno je da se nakon
ratificiranja Ugovora u oko 30 odredbi princip donošenja
jednoglasnih odluka zamijeni principom odlučivanja
kvalificiranom većinom, pri čemu su centralne oblasti ostale
pošteđene ovih promjena.
Nadalje,
od 22.11.2004. godine, od stupanja u službu Barossove
komisije (vidi Etapu 7), glasovi u Vijeću trebalo bi nanovo
da
budu sistematizirani po jačini. Za ubuduće kvalificirana
većina je ostvarena u slučaju
| da neki zaključak dobije određen
broj glasova, pri čemu se broj glasova mora nanovo ispitati nakon
pristupanja svake nove države-članice, |
| da većina država-članica glasa za
neki zaključak i |
| u slučaju da ova većina čini
najmanje 62 procenta cjelokupnog stanovništva Unije (što se na
zahtjev neke države-članice može ispitati). |
 |
|
Left-overs
Amsterdamskog ugovora |
Što se tiče evropskog
Parlamenta, Ugovorom iz Nice ustanovljena je nova
podjela mjesta, koja je relativno umanjila razlike u
reprezentaciji zastupnika pojedinih zemalja, S druge
strane, imajući na umu sposobnost funkcioniranja
Parlamenta, broj zastupnika je ograničen na maksimalnih
732.
[Početak stranice] |
|
Pojačana saradnja |
I da konačno dođemo do krajnje, pete
centralne tačke Ugovora iz Nice, do jače suradnje. Događaji
koji se tiču toga mogu se poredati na sljedeći način. Prepreke za
jaču suradnju u budućnosti će postajati sve manje, što, bez sumnje,
doprinosi lakšem prevazilaženju postojećih blokada u pojedinačnim
oblastima. Ono što nije moguće je korištenje jače suradnje kao
faktora produbljivanja za uključivanje novih političkih oblasti u
Uniju. Za takvo što su ograničenja pod kojima ona ostaje suviše uska
za bilo koji od tri stuba EU-a. |
|
Procjena Ugovora iz Nice |
Toliko o pregledu novosti koje
su povezane sa Ugovorom iz Nice. Na koji način se mogu
svrstati i ocijeniti promjene do kojih je došlo Ugovorom iz Nice u okvire u kojima smo do sada promatrali razvoj Unije?
Ovdje moramo doći do zaključka da su Ugovorom iz Nice, samo
ako se posmatra formalno, zaista stvoreni uslovi za
proces proširenja Evropske unije. Ukoliko malo bolje
pogledamo, prije ćemo doći do zaključka da je Ugovorom
iz Nice budućnost Unije više opterećena nego osigurana. |
|
Strukturalna hipoteka: odluke koje se
donose kvalificiranom većinom su otežane |
To se prije svega odnosi na
činjenicu da su ovim Ugovorom kao nikad do tada izražene sve
konfliktne linije između država-članica, prvenstveno u načinu na
koji su istaknuti "nacionalni interesi". To će u svakom slučaju
imati "klimatske" posljedice, ali se osjeti i u Ugovoru iz Nice,
što, u svakom slučaju, predstavlja svojevrsnu strukturalnu
hipoteku za budućnost EU-a. Pomislite samo na zaključke vezane
za Komisiju kod kojih je napravljen korak unazad u odnosu na
Amsterdamski ugovor ili na otežavanje proširenja odlučivanja sa
kvalificiranom većinom. |
|
Nisu stvorenu uslovi za proširenje |
Po procjeni mnogih posmatrača, koja je
i po mom mišljenju tačna, to znači da ni u kom slučaju nije stvoreno
dovoljno institucionalnih i proceduralnih uslova za predstojeće
proširenje.
|
|
Izgrađena je "moć ometanja" za države-članice |
Sve u svemu, mora se steći utisak
da Nica nije služila za to da se poboljšaju sposobnosti
djelovanja i odlučivanja unutar EU-a, već za to da se izgradi
"moć ometanja" država-članica svake
pojedinačno. To je, u svakom
slučaju, jedna bitna konstatacija, posebno za naše ključno
pitanje o faktorima određenja i šemi razvoja procesa integracija. |
|
Posljedice: Ponovan pokušaj da se problemi
riješe prije proširenja |
Ovi deficiti bili
su tako očiti da je odmah (!) nakon potpisivanja Ugovora u Nici
došlo do odluke da se poduzme novi pokušaj za rješavanje postojećih
problema prije proširenja u koje je trebalo da se uključe zemlje
srednje i jugoistočne Evrope. Više riječi o tome biće u Etapi 7. |
