Evropska unija

Ogromno proširenje oblasti djelovanja EZ-a

Dominantnost međudržavne saradnje iz 2. i 3. stuba

Ipak, nasuprot ovoj jako izraženoj supranacionalizaciji unutar stuba Evropske zajednice stoji dominantnost međudržavnih kooperacija iz druga dva stuba kao i činjenica da u pojedinačnim oblastima suradnje više ne učestvuju sve države-članice kao što je to slučaj sa postepenim integracijama. Da će ovo biti razlog za nove promjene Ugovora, koje će biti neophodno napraviti veoma brzo, naslutili su i sami autori Ugovora, te su to definirali u članu N, odlomak 2, u kojem se kaže da se 1996. godine mora sazvati nova Konferencija vlada kako bi se ispitale određene odredbe Ugovora.

Međubilans

[početak stranice]

Pitanja

Zašto je došlo da razvoja kooperacije koja je najprije bila odvojena po sektorima da bi kasnije postala sveobuhvatna?

Jedno od osnovnih pitanja koje se postavlja, koje se zapravo nameće, sigurno je kako je - usprkos svim, dijelom veoma masivnim otporima koje smo upoznali - uopće moglo doći do ovakvog razvoja od po sektorima odvojenih do sveobuhvatnih kooperacija. U EZUČ-u (ECSC) samo je jedan sektor bio zajednički obrađen - ugalj i čelik. U EEZ-u (EEC) je najprije postojalo nekoliko oblasti koje su zaista bile zajednički obrađene kao što su carinska politika i zajedničko tržište, te zajednička vanjsko-trgovinska i agrarna politika. Sa Zajedničkim evropskim aktima (ZEA/SEA)  došlo je do značajnog proširenja zajedničkih oblasti djelovanja (politika zaštite okoliša, istraživačka i tehnološka politika). Od stupanja na snagu Ugovora o Uniji kooperacijom su obuhvaćene gotovo sve oblasti na ovaj ili onaj način.

Zašto je došlo do različitih formi saradnje u različitim političkim oblastima?

Ovaj zaključak vodi nas do sljedećeg pitanja. Kako je zapravo kooperacija u ovim oblastima organizirana na tako različite načine. Dakle, postoje područja, kao što je to posebno slučaj sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom (ZVSP/CFSP) ili sa suradnjom u oblasti pravosuđa i unutarnje politike koje su od strane država-članica sasvim svjesno odvojene od Evropske zajednice, područja u kojima se odlučuje jednoglasno i gdje još uvijek dominiraju tradicionalne forme međudržavne suradnje. Pa i unutar stuba Evropske zajednice se mogu primijetiti mnogobrojne razlike među oblastima politike, primjerice u odnosu na važeće procese odlučivanja (jednoglasno odlučivanje nasuprot odlučivanju kvalificiranom većinom ili između neznatnog, a u nekim slučajevima čak centralnog uticaja na odluke Evropskog parlamenta).

Apstraktnije rečeno, ono što upada u oči i traži objašnjenje je koegzistencija supranacionalnih i međudržavnih elemenata. Sjetite se Luksemburškog kompromisa, kojim je pojačana uloga država-članica i međudržavnih elemenata i istovremenog konstitucionalizovanja ugovora putem Evropskog suda, što je, opet, vodilo supranacionalizaciji. Ili pomislite na upravo spomenute stubove Ugovora o Uniji, koji mogu predstavljati izvrstan primjer istovremenog postojanja supranacionalnih i međudržavnih elemenata.

Determinante

Naravno, u okviru ovog međubilansa, gdje nam nedostaje deset godina enormno brzog razvoja Evropske unije - čime ćemo se baviti u okviru Osnovnog kursa 3 - ne možemo sistematski govoriti o faktorima određenja procesa integracija. Ipak, u toku našeg prolaska kroz četiri desetljeća razvoja historije Evropske zajednice, odnosno Evropske unije, neki faktori su postali prepoznatljivi, i to faktori koji su u svakom slučaju doprinijeli pronalaženju odgovora na gore postavljena pitanja. Dozvolite mi da ukažem na samo dva takva primjera.

Spill-over

[početak stranice]

Različite pretpostavke država-članica o formi i načinu saradnje

Drugi primjer je pitanje o stvarnom i efektivnom djelovanju očigledno moguće koegzistencije supranacionalnih i međudržavnih elemenata u vanjskim odnosima, pri čemu je vanjska trgovinska politika kompetencija Zajednice supranacionalno organizirana, a nasuprot tome tradicionalna vanjska i sigurnosna politika bivaju smještene u međudržavne dogovore. Da li je moguće da je ovdje od velikog značaja faktor s kojim se uvijek iznova susrećemo u toku pregovora o promjenama Ugovora, naime različita predstava država-članica o tome na koji način bi trebalo da bude strukturirana suradnja u svojoj osnovi? Sjetite se zemalja kao što su Velika Britanija ili Danska na jednoj, i Njemačka i Italija na drugoj strani i svih oblasti politike i pojedinačnih pitanja. Onda se zaista reagira po funkcionalnoj prisili - o kojoj smo upravo razgovarali - te se traži i najmanji zajednički nazivnik, pa se vremenom gotovo prisilno dolazi do one šeme kooperacionih formi i modusa odlučivanja, kakvi su nakon Mastrihškog ugovora ustanovljeni za novouređenu Evropsku uniju. Nešto govori i u prilog tome da bi se kod ovog procesa zaista moglo raditi o sasvim karakterističnoj šemi procesa razvoja integracija.

Sažetak Osnovnog kursa 2

Toliko u ovom kratkom međubilansu koji Vam je, nadam se, pokazao kako može biti interesantno bavljenje razvojem procesa integracija. Zadatak ovog međubilansa je da pored ponude neophodnih informacija stoji u središtu sljedećeg Osnovnog kursa (3), u toku kojeg ćemo se dublje baviti periodom od 1993. do 2005. godine, dakle periodom od stupanja na snagu Mastrihškog sporazuma. Na samom kraju pogledajte i šematski prikaz saznanja i zaključaka do kojih smo došli.